U pismu koje je predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH dr. Božo Ljubić 19. ožujka 2025. godine uputio državnim institucijama u Republici Hrvatskoj i nadležnim saborskim odborima osvrnuo se na stanje u BiH kao i povijesnu genezu koja je dovela do trenutne složene situacije. Pismo prenosimo u cijelosti:
Uredima:
predsjednika HNS-a BiH,
predsjednika Republike Hrvatske,
predsjednika Vlade Republike Hrvatske
Predsjednika Hrvatskog sabora
Predsjednicima odbora za Hrvate izvan RH i Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora
Poštovani/a
Obraćam vam se kao aktualni član Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao bivši član Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora te kao predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH.
Bosna i Hercegovina se suočava s eskalacijom političke krize koja prijeti da prijeđe i u sigurnosnu. Zapravo politička kriza u Bosni i Hercegovini je permanentno stanje još od raspada bivše države. Daytonski mirovni sporazum (DMS) je zaustavio rat i dao priliku Bosni i Hercegovini da izgradi samoodrživu državu na načelima konstitutivnosti i ravnopravnosti tri njena državotvorna naroda. Međutim, zbog intervencija u ustavni poredak i izborni proces od strane međunarodnih predstavnika, vrlo kratko nakon Daytona, Daytonu nije ni dana šansa da pokaže svoj državotvorni potencijal. Ove intervencije su, bez obzira na namjere, osnažile srpske separatističke i bošnjačke unitarističke tendencije a dodatno oslabile, ionako, neravnopravnu, hrvatsku ustavnu poziciju.
Udar na ustavni poredak BiH iz entiteta Republika srpska na separatističkoj agendi
Forte postojeće političke krize vezan je za secesionističke odluke Vlade i Narodne skupštine entiteta Republike Srpske. Bez ikakve sumnje ovo što danas poduzimaju institucije Republike Srpske, Predsjednik, Vlada i Narodna skupština, jeste udar na ustavni, zakonski i pravni poredak Bosne i Hercegovine. To se odnosi na protiv ustavne zakone, usvojene u Narodnoj skupštini te nacrt novog Ustava RS-a. Nesporno je da svi ovi zakoni i poduzete mjere znače pokretanje secesije entiteta Republika Srpska. Nacrt Ustava entiteta RS, usvojen 13. ožujka, koji definira Republiku Srpsku kao državu srpskog naroda, s pravom na samoopredjeljenje, i udruživanje u federalne i konfederalne odnose s drugim državama, uspostava vlastite vojske, obavještajne agencije, kao i usvajanje Deklaracije svesrpskog sveta u Narodnoj skupštini RS-a implicira moguće pripajanje ovog entiteta Republici Srbiji. Sve ovo dokazuje da mainstream politika entiteta, Republiku Srpsku vide kao vlasništvo srpskog naroda negirajući konstitutivnost i pravo hrvatskog i bošnjačkog naroda na polovinu teritorija BiH, što je u potpunosti protivno Daytonskom mirovn0om sporazumu. Naime, Ustavni sud BiH je na osnovu apelacije Alije Izetbegovića iz 1998. (U-5/98,) tumačeći Ustav BiH, donio Odluku o konstitutivnosti sva tri naroda na čitavoj teritoriji BiH, te istaknuo kako je načelo konstitutivnosti naroda „natkrovljujuće načelo“ Ustava BiH s kojim trebaju biti usklađena sva ostala ustavna načela i zakonske norme.
Iako se zvaničnici u Republici Srpskoj, u obrazloženjima, pozivaju na Ustav BiH, tumačeći ga manipulativno da su konstituenti BiH entiteti, pa prema tome entiteti imaju pravo i na razdruživanja, Ustav Bosne i Hercegovine, kao aneks Daytonskog mirovnog sporazuma, ne ostavlja niti malo mjesta dilemi tko su državotvorni subjekti i nositelji suvereniteta – to su konstitutivni narodi odnosno tri etničke nacije Bošnjaci, Hrvati i Srbi. To je jasno, da ne može biti jasnije, definirano u samoj preambuli Ustava BiH: „Podsjećajući na Temeljna načela usuglašena u Genevi 8. rujna 1995. i u New Yorku 26. rujna 1995. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“ Dakle Bosnu i Hercegovu nisu stvorili međusobnim ugovorom entiteti već je nastala voljom tri etničke nacije kao tri ustavotvorna i državotvorna subjekta. Stoga, Parlamentarna skupština BiH nema „Dom entiteta“ već Dom naroda, odnosno, Dom koji se sastoji od tri kluba za tri konstitutivna naroda navedena u preambuli Ustava BiH. Prema Ustavu BiH entiteti u BiH postoje samo u okviru Bosne i Hercegovine.
Dakle, entitet Republika Srpska nije stvar samo srpskog naroda jer su u tom entitetu konstitutivni i Hrvati i Bošnjaci. To znači da do promjene ustavno-pravnog statusa RS-a, na ustavan i zakonit način, može doći jedino uz suglasnost legitimnih političkih predstavnika kako u RS-u, tako i na razini BiH.
Udar na ustavni poredak BiH na unitarističkoj bošnjačkoj agendi
Kada danas o Bosni i Hercegovini govorimo u kontekstu secesionističkih akcija iz entiteta Republika Srpska, barem mi Hrvati bi trebali biti, barem jednako ako ne i više, zabrinuti i suočiti se s udarima na ustavni poredak Bosne i Hercegovine koji već desetljećima dolaze iz mainstream politike bošnjačkog političkog Sarajeva. Naime, unitaristička i centralizirajuća bošnjačka politika, uz asistenciju mnogih međunarodnih predstavnika, u jednakoj je mjeri pogubna za političku stabilnost i ustavni poredak BiH, a u znatno većoj mjeri pogubna za konstitutivnost, ravnopravnost i politički subjektivitet hrvatskog naroda u BiH. Od iznimne je važnosti razumjeti da je postojeći, takozvani, (pro)bosanski/građanski unitarizam, s jedne strane, sredstvo dekonstituiranja Hrvata, a s druge, sredstvo realizacije maksimalističke političke agende bošnjačkog etno-nacionalizma.
Vrlo je korisno u ovom slučaju naglasiti i analogiju s jugoslavenskim unitarizmom i srpskim etno-nacionalizmom u bivšoj nam zajedničkoj državi. I Miloševićev režim pozivao se na (pro)jugoslavensko jedinstvo, nametao manjinskom narodu (Albancima) političke predstavnike i zagovarao izborni model „jedan čovjek i jedan glas“, zanemarujući tako ne samo postojanje i autonomiju pokrajina u Srbiji, već i federalni karakter cijele tadašnje Jugoslavije. Tragičan ishod srpsko-jugoslavenske unitarističke agende bi svima u BiH i međunarodnoj zajednici trebao biti opomena, a ne uzor i inspiracija.
Srpskoj strani se zamjera, pa i sudi, zbog neprovedbe odluka Ustavnog suda BiH, a često se zaboravlja i ignorira da bošnjačka strana, bilo da su u pitanju tzv. nacionalne ili tzv. građanske stranke već punih 8 godina opstruira Odluku Ustavnog suda BiH, U-23/14 (predmet Ljubić), koja nalaže Parlamentarnoj skupštini BiH izmjenu Izbornog zakona BiH koja će i Hrvatima osigurati legitimno političko predstavljanje u Predsjedništvu i Domu naroda, odnosno kako to stoji u odluci „na svim administrativno-političkim razinama“. Posljedica ove bošnjačke politike je da Hrvati već u 4 izborna ciklusa po 4 godine nemaju legitimnog člana Predsjedništva niti diplomatske predstavnike na razini veleposlanika i generalnih konzula. Relativizacija i pokušaji ukidanja konstitutivnosti naroda su konstanta bošnjačke, kako političke, tako i intelektualne i medijske sfere.
Nemogućnost izbora hrvatskog člana Predsjedništva sigurno ima najveći simbolički značaj dok je situacija po dubini institucija još pogubnija i alarmantnija. Uzmimo samo sferu pravosuđa, kao treću granu vlasti, izuzetno bitnu za pravnu sigurnost, a kada je u pitanju višenacionalno i podijeljeno društvo i za nacionalnu ravnopravnost.
O čemu sam govorio u svom izlaganju na XII zasjedanju HNS-a BiH:
„Naime, Dayton je riješio prve dvije grane vlasti, zakonodavnu i izvršnu vlast. Nije idealno, ali se kroz rješenja reflektira temeljno načelo Ustava, konstitutivnost tri naroda. Dayton, međutim, nije uopće tretirao sudsku vlast i zato danas imamo katastrofalno i kadrovsko i organizacijsko stanje. Neravnopravnost hrvatskog naroda u pravosudnoj vlasti vrišti do neba. U sastavu Vrhovnog suda Federacije BiH, od ukupno 44 suca, 28 je Bošnjaka, 10 je Srba, dok su Hrvati zastupljeni sa svega 4 suca. Dakle, čak je sedam puta više Bošnjaka. U Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću situacija je još gora, od 27 vodećih pozicija u VSTV-u, na čak 20 nalaze se bošnjački predstavnici, na pet su Srbi, dok su tek dvojica Hrvata. Na čelnima pozicijama u sudstvu BiH i FBiH nije niti jedan Hrvat.
Kako do rješenja?
Nećemo više slušati rasistička objašnjenja „da se kadrovi imenuju na osnovu sposobnosti“. Ne možemo prihvatiti da smo mi Hrvati 8 puta nesposobniji pravnici od Bošnjaka ili Srba. Na primjer“.
S pravom se može reći kako je ovo što se danas događa u BIH najveća politička kriza od Daytona do danas. Mnogi bosanskohercegovački i međunarodni akteri kao rješenje vide uklanjanje Dodika i njegovih pristalica s političke scene. To će se, na ovaj ili onaj način, vjerojatno i dogoditi, ali to samo po sebi neće riješiti duboku ustavno-političku krizu u kojoj se BiH nalazi. Ovo što se danas događa u Bosni i Hercegovini samo su posljedice, ili, medicinskom terminologijom rečeno, samo simptomi bolesti, kao što je temperatura simptom osnovnog oboljenja. Koristeći opet medicinsku parabolu, ovo što se danas događa u Bosni i Hercegovini, zapravo su „nus pojave“ intervencija koje su mnogi strani i domaći „politički nadriliječnici“ vršili nad daytonskom, ionako nesavršenom i krhkom, strukturom zemlje.
Počelo je nametanjem izbornih pravila od strane šefa OSCE-a Roberta Barryja ,nastavilo se nametanjem ustavnih amandmana od strane visokih predstavnika Petritscha i Ashdowna, intervencijama u Ustav Valentina Inzka koji je postavio jednadžbu da je 5 = 1/3 od 17, i time onemogućio legitimnim predstavnicima Hrvata sudjelovanje u vlasti.
Nadam se da je intervencija Christiana Schmidta u izborna pravila i Ustav 2. listopada 2022. godine, posljednja intervencija u nizu nabrojenih. Schmidt je, navodno idući na ruku Hrvatima, povećavši broj delegata u klubovima, umanjio mogućnost Bošnjacima da zagospodare kontrolnim paketom Hrvatskog kluba u Domu naroda, ali je, ukidajući nadležnosti klubova u Domu naroda, u velikoj mjeri oslabio i obesmislio Dom naroda kao instrument zaštite nacionalnih prava malobrojnijeg hrvatskog naroda (što smo se osvjedočili upravo prilikom usvajanja „Zakona o Južnoj interkonekciji“ preglasavanjem bez mogućnosti zaštite).
Kao posljedica ovih nametnutih izmjena, Dayton je umjesto okvira za politiku „akomodacije“, kao temeljnog oblika „interakcije triju konstitutivnih naroda, odnosno njihovih izborno legitimiranih političkih elita“, u odnosu na hrvatski konstitutivni narod, pretvoren u okvir za političko nasilje.
U istom kontekstu treba promatrati i pola tuceta presuda Europskog suda za ljudska prava.
Paradigmatične su rečenice iz izdvojenog mišljenja suca Bonella prilikom donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci:
“ Dejtonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo da sve to poremeti.“… “ Jesu li prava dvojice aplikanata da se kandidiraju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijelu naciju – uključujući i njih same? Je li Sud svjestan svoje odgovornosti u ponovnom otvaranju Dejtonskog procesa kako bi ga uskladio sa svojom presudom? I hoće li se Sud suočiti s grozotama promašaja, ako se novi početak nakon Strasbourga ne bude mogao uskladiti sa svojim obavezama? ……“ Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Dejtonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba da bude dovedena u pravnu ili etičku obavezu da sabotira sistem koji je očuvao njeno demokratsko postojanje.“
…„Sud nije utvrdio da rizik od građanskog rata, izbjegavanje pokolja ili očuvanje teritorijalnog jedinstva, ima dovoljnu društvenu vrijednost da opravda izvjesna ograničenja prava ova dva aplikanta. Ja ne dijelim ovakvo mišljenje. Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće“
Regionalni i globalni kontekst krize u BiH – „Srpski svet“ eufemizam za „Veliku Srbiju“
Bez obzira što mnogi tvrde da u ovom momentu nema potrebite političke većine za usvajanje novog Ustava RS-a, to ne znači da je neće biti u bližoj ili daljoj budućnosti.
„Štuke u europskom ribnjaku priječe nas da budemo šarani“ govorio je u pretprošlom stoljeću veliki njemački državnik Bizmark. Dodao je i sljedeće: „Ako se ikada dogodi još ijedan rat u Europi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu.“ Dogodilo ih se nekoliko. Istina ne isključivo „zbog neke glupe stvari na Balkanu“, ali su neki Balkanci dali itekako povoda. To sve nas, koji dijelimo prostor Balkana ili graničimo s njim, treba upućivati na budnost i oprez.
Na oprez nas tjera i sadržaj Deklaracije svesrpskog sabora (2024) . Ovu Deklaraciju je prihvatila i Narodna skupština entiteta Republika Srpska. Hrvate, a vjerujem ni Bošnjake, iako su konstitutivni u tom entitetu, nitko ništa pitao nije.
Bez obzira na ozbiljnost aktualne političke krize, vjerujem da neće biti ugrožavanja mira i sigurnosti, pri čemu najviše pouzdanja polažem na sigurnosne garancije koje proizlaze iz aneksa IA i IB DMS, prema kojima je u krajnjoj instanci nadležnost za osiguranje mira dana u ruke NATO savezu, odnosno mirovnoj misiji EUFOR Althea, kojima ovih dana stižu pojačanja u ljudstvu i tehnici.
Kako do ravnopravne pozicije hrvatskog naroda i održive Bosne i Hercegovine?
Povodom secesionističkih odluka institucija entiteta Republika Srpska, ovih dana se o Bosni i Hercegovini raspravlja u Vijeću sigurnosti UN-a, Europskom parlamentu, najviši američki i europski dužnosnici šalju zabrinjavajuće i upozoravajuće poruke. Ovih dana sam i osobno, kao predsjednik Glavnog vijeća HNS-a, dobio jednu takvu od State Departmenta.
Mi Hrvati, koji smo najmalobrojniji i ustavno najranjiviji, izlažemo se najvećem riziku u vaninstitucionalnoj situaciji kojoj sada svjedočimo. Stoga je racionalno, i u našem interesu, u ovoj situaciji pozivati na mir i poštivanje Ustava, zakona i institucija te provedbu reformi na europskom putu, što čine hrvatski politički predstavnici iz BiH i Republike Hrvatske.
Međutim, ne smijemo si dopustiti da sve ovo pasivno promatramo. Kao i svaka kriza i ova će se ovako ili onako smiriti, čemu se u najvećoj mjeri treba zahvaliti međunarodnom faktoru.
Mi Hrvati ne smijemo dopustiti da dvije suprotstavljene ekstremističke i neustavne politike, srpska separatistička i bošnjačka unitaristička, ovu krizu riješe međusobnim kompromisom, preko naših leđa. Kao prvo, sumnjam da to rješenje može biti trajno jer i jedna i druga politika ne vide Bosnu i Hercegovinu onakvom kakva je jedino moguća, kao višenacionalna zajednica tri, u svim ustavnim i političkim pravima, ravnopravna naroda. Što je za nas još važnije, srpsko-bošnjački kompromis mogao bi, kao i ranije, dogoditi na štetu Hrvata u BiH, njihovog ustavnog, institucionalnog i političkog položaja.
Zato i mi Hrvati u BiH i Republika Hrvatska moramo biti još aktivniji i ovu krizu shvatiti kao i priliku.
Predugo trpimo ovu nepravdu i ovo političko nasilje, a što je najgore, čini mi se da se polako na to i privikavamo, na što sam upozorio nedavno i u svom izlaganju na XII zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora:
„Imamo li mi snage i volje za otpor ili ćemo se ponašati u skladu s sindromom „kuhanja žabe“?
Sindromom kuhanja žabe objašnjavaju se društveni odnosi, kada društveni subjekt postupno tolerira i adaptira se na promjene koje mu štete i u tom procesu adaptiranja gubi energiju do mjere kada više postaje nesposoban za otpor. Beskonačno toleriranje štetne situacije, u našem slučaju „puzajuće“ revizije Daytona, bojim se da nas vodi gubitku nacionalne energije i u konačnici nacionalnog političkog subjektiviteta. Zahvaljujući HNS-u BiH održali smo hrvatsko pitanje aktualnim. Odluka Ustavnog suda BiH i deklaracije Europskog parlamenta daju nam u ruke snažne instrumente. Voda u „bosanskom loncu“ još nije toliko vruća a nešto energije je ostalo. Krajnje je vrijeme da se probudimo i hrvatsko nacionalno pitanje, kao strateško i egzistencijalno državno, nametnemo unutar BiH i prema Republici Hrvatskoj, koja je u naše ime potpisala i Washington i Dayton, te Europi kojoj stremimo“, govorio sam nedavno na XII zasjedanju HNS-a BiH
Bosna i Hercegovina, u postojećim granicama, moguća je jedino kao višenacionalna federacija strukturirana na konsocijacijskoj paradigmi. Nesporno je kako su i Ustav BiH i cjelokupni DMS koncipirani na federalističko-konsocijacijskoj paradigmi.
Neporeciva je istina kako i srpski separatizam i bošnjački unitarizam predstavljanju izravno kršenje DMS-a i Ustava BiH, odnosno, predstavljaju rušenje postojećeg ustavno-pravnog poretka. Kao što je i neporeciva istina da je hrvatski federalistički koncept, temeljen na načelima konsocijacijske demokracije, u potpunosti sukladan temeljnom načelu Ustava BiH i DMS-a, načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.
Odluka Ustavnog suda BiH U-5/98 (takozvana Odluka o konstitutivnosti), kao i Odluka U23/14 (predmet Ljubić) izrijekom potvrđuju kako je konstitutivnost tri naroda temeljno načelo Ustava BiH i kao takva izvornija od entiteta, odnosno, kako su entiteti posljedica, odnosno, samo jedan od oblika institucionalizacije i operacionalizacije konstitutivnih prava tri naroda. Stoga je, sukladno temeljnom načelu DMS-a i Ustava BiH, moguće i legitimno da se BiH sastoji od dva, tri ili pet entiteta, kao što je moguće i legitimno da se ukinu postojeći entiteti, ako se legitimni predstavnici tri konstitutivna naroda dogovore o prihvatljivosti takve forme institucionalizacije konstitutivnih prava. Ali je u potpunosti nelegitimno, antidaytonski i antiustavno jednostrano, bez suglasnosti sva tri naroda, provoditi, bilo separatističku, bilo unitarističku politiku.
Ovdje vrijedi spomenuti i činjenicu kako je načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda najjači ustavno-pravni i politički argument protiv entitetske secesije. Ukidanje konstitutivnosti, kao ustavno-pravnog načela, pretvorilo bi BiH u državnu zajednicu dva „građanska“ entiteta – jednog srpskog i jednog bošnjačkog. Nakon toga, slijedeći korak mogla bi biti svojevrsna ciprizacija BiH koju bi prihvatile i srpska i bošnjačka strana. RS bi proglasio neovisnost od BiH, a bošnjačka FBiH bi se tome formalno protivila, ali bi stvarno prihvatila to stanje pod uvjetom da FBiH u međunarodnim odnosima predstavlja državu BiH.
Za provedbu, kao i možebitne promjene, daytonskog ustavno-pravnog modela neophodan je dogovor legitimnih političkih predstavnika sva tri konstitutivna naroda. Osnovni preduvjet za to je da svaki konstitutivni narod ima mogućnost samostalno i slobodno izabrati svoje legitimne političke predstavnike, što je, u postojećim okolnostima, onemogućeno jedino hrvatskom narodu. Već godinama legitimni hrvatski predstavnici okupljeni u HNS-u BiH, uz podršku Republike Hrvatske, pokušavamo izmijeniti Izborni zakon na način da i Hrvatima omogući izbor legitimnih političkih predstavnika. Bez uspjeha jer bošnjačka strana bezobzirno i uporno opstruira, ako je to naloženo Odlukom Ustavnog suda BiH, iako za to imamo podršku i Venecijanske komisije VE, iako su to zagovarali i američki i europski medijatori (pregovori u Neumu). Nema naznake da bi bilo koja bošnjačka politika kako sadašnja većinska ili neka buduća opozicijska to htjela prihvatiti.
Prioritet: izmjene Izborog zakona
Iako je za nas prioritet izmjena Izbornog zakona na čemu treba insistirati kao prvom koraku ostvarena hrvatske ravnopravnosti, kao podnositelj ustavne tužbe(predmet Ljubić), tvrdim da je to nedovoljno,
Kao prvo, neka buduća parlamentarna većina može Izborni zakon promijeniti. Nadalje korijeni hrvatske neravnopravnosti su mnogo dublji od nepravednog i neustavnog Izbornog zakona. Primjera radi, čak da smo godinama imali legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, to nema skoro nikakvog utjecaja na neravnopravan hrvatski položaj u pravosudnoj sferi o čemu sam pisao naprijed.
30 godina izgradnje države na temeljima Daytona, pokazalo se neuspješnim. Još 1998., kao ministar zdravstva, sam u razgovoru za jedan od najuglednijih svjetskih časopisa The Lancet, ovaj sustav ocijenio kao „unmenageable“.
Stoga tvrdim da jedino rješenje za hrvatsku( srpsku i bošnjačku) ravnopravnost i funkcionalizaciju i održivost Bosne i Hercegovine je ustavna rekonstrukcija, na temeljnim načelima iz preambule Daytona.
S obzirom da do toga ne može doći isključivo dogovorom predstavnika konstitutivnih naroda u BiH, nameće se logičan zaključak da do toga može doći samo na novoj međunarodnoj konferenciji, odnosno na sličan način kako je BiH i nastala. Samo nadam se sada u lakšim mirnodopskim uvjetima.
Što možemo očekivati od Europe?
Ne previše. Dobro je da nam EU drži otvorenom EU perspektivu pod uvjetom da ispunimo zadane EU standarde. Što nam to vrijedi kada politički predstavnici druga dva konstitutivna naroda ne dijele isti entuzijazam za EU integracije, a neki od njih imaju ozbiljne rezerve. Nadalje, što nam jamči čak i ubrzani put k Europskoj uniji, kada je i sama EU u potrazi s vlastitim identitetom i kada nam osim deklarativne i maglovite perspektive EU integracija nije u stanju ništa jamčiti.
Zalaganjem hrvatske Vlade, diplomacije i hrvatskih euro-zastupnika, u dokumentima EU su reafirmirana daytonska načela konstitutivnosti i federalizma. Međutim još uvijek svjedočimo nespremnosti institucija EU da se ta načela eksplicitno navedu i kao obveza institucija BiH na europskom putu. Primjera radi, referirajući se na zaključke Vijeća EU u odnosu na BiH iz prosinca 2024. godine, dobro je da tekst zaključaka o BiH spominje referencu na “institucionalne mehanizme koji su uspostavljeni Daytonskim mirovnim sporazumom” te dodaje kako ta zemlja “mora poduzeti daljnje ustavne i izborne reforme kako bi osigurala jednakost i nediskriminaciju svih građana, osobito kroz implementaciju presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci”. Iako je hrvatska strana pokušala presude Ustavnog suda BiH, koje govore o legitimnom političkom predstavljanju konstitutivnih naroda (predmet Ljubić) ubaciti odmah uz bok presude Sejdić-Finci, navodno to nije prihvaćeno.
Na Republiku Hrvatsku računamo, ne samo kao podršku europskim integracijama već prvenstveno kao potporu u ostvarenju ustavne jednakopravnosti temeljem činjenice da je na to obvezana i svojim Ustavom, ali i činjenicom da je u ime Hrvata iz BiH potpisala i Daytonski mirovni sporazum. Treba priznati i pozdraviti činjenicu da odnos prema hrvatskom pitanju u BiH značajno poboljšao nakon 2015. promjenama u Vladi i Uredu predsjednice/predsjednika RH.
Očekujemo nastavak i još aktivniji odnos prema hrvatskom pitanju u BiH jer to vidimo i kao strateško, ne samo nacionalno, već i državno pitanje Republike Hrvatske. Naime, secesija Republike Srpske i njeno formalno ili neformalno priključenje Srbiji, s obzirom na još uvijek žive ekspanzionističke ambicije u Srbiji, Hrvatsku bi stavilo pred teško rješivu sigurnosnu situaciju. U slučaju gubitka političkog subjektiviteta hrvatskog naroda u BiH i potpunog ovladavanja Federacijom BiH od strane Bošnjaka, nije nezamisliv i sljedeći scenarij, odnosno dogovor srpske i bošnjačke strane „vis a vis“ interesa Bošnjaka u srbijanskom i crnogorskom dijelu Sandžaka i Srba s druge strane Drine. U tom slučaju bi Hrvatska u svom trbuhu imala snažnu, potencijalno neprijateljsku državu.
Zato je važno da institucije Republike Hrvatske kao strateški prioritet vide očuvanje političkog i nacionalnog subjektiviteta hrvatskog naroda u BiH. Pri tome nije najvažnije koliko nas danas ima u BiH, 544.780 kako je pokazao zadnji cenzus ili 350 tisuća kako nedavno reče jedan hrvatski ministar, jer naš politički subjektivitet ne zavisi od našeg broja već od naše ustavne pozicije. I da nas bude samo 100.000, mi bi i dalje, sukladno Ustavu BiH, bili konstitutivni i ni jedna promjena Ustava BiH ne može i ne smije se dogoditi bez suglasnosti legitimnih hrvatskih predstavnika u Parlamentu BiH.
Stoga smatram kako je vrijeme da Republika Hrvatska, kao respektabilan subjekt u okviru bitnih međunarodnih asocijacija (EU i NATO), zaštitu ustavnih prava Hrvata u BiH stavi na stol na ultimativan način. Konstitutivna prava Hrvatima u BiH zajamčena su i Washingtonskim i Daytonskim mirovnim sporazumom, kao i odlukama Ustavnog suda BiH. Hrvati u BiH se ne bore za dobivanje, niti priznavanje konstitutivnih prava. Mi samo tražimo uvažavanje i zaštitu tih konstitutivnih prava. Svi naši politički zahtjevi utemeljeni su na međunarodnom pravu te sukladni mirovnim sporazumima i Ustavu BiH, stoga u zaštiti tih prava očekujemo snažnu i bezrezervnu podršku svih institucija Republike Hrvatske.
Kao osoba s dugim političkim iskustvom usudim se predložiti da se uspostavi svojevrsni „Task force“ posvećen hrvatskom pitanju u BiH od ljudi s političkim iskustvom s obje strane granice koji bi promišljali, diskutirali i institucijama obje države naše domovine predlagali djelovanje.
Predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH
Dr. Božo Ljubić
U Mostaru, 18.ožujka 2025. godine.